Hoće li "Agraria" iz Lasla Gala zablistati novim sjajem?

Novi Sad je do sada samo povremeno, u retkim prilikama, poklanjao pažnju poprilično velikoj i raznorodnoj privrednoj baštini.

Kao zanimljivi primere izdvajaju se revitalizacija i prenamena Fajtovog mlina u Kisačkoj ulici, fabrike vijaka "Petar Drapšin" i odeljenja za svilu fabrike posteljine "Ristić".

Propušteno je da se sačuvaju nekadašnja elektrana u blizini Gradskog stadiona, Radnička ulica, sedište većeg broja najznačajnijih pogona, aerodrom na Jugovićevu.

Starije Novosađane i danas duša boli što je od nekadašnje zgrade železničke stanice ostao samo bareljef, rad Anice i Karla Baranjia. Da nabrojimo samo najpoznatije nasrtaje na industrijske simbole grada.

Međutim, posle početne ošamućenosti, građani kao da dolaze sebi i počinju da se bune. Traže da na urbanističkom licu Novog Sada bude sačuvano ono što karakteriše grad na jugoistoku Panonije. Svakako i bogatu industrijsku baštinu.

Tako su na putu da sačuvaju značajne segmente ranžirne stanice, Šulcov mlin, dok ovih dana u "Svilari" možemo da vidimo kako ovdašnji, ali i studenti arhitekture iz Beograda i Temišvara maštaju o budućem izgledu "Agrarije", sedištu Centralne poljoprivredne zadruge nemačke nacionalne manjine između dva svetska rata.

Zgrada u Lasla Gala 32 je generacijama stasalim tokom socijalizma poznata kao "Elektroluks", po firmi koja je više decenija bila smeštena u ovom prostoru. Već duže vreme je potpuno napuštena, dosta je oronula, ali i dalje privlači pažnju prolaznika, baš kao i susedna, poznata kao Hotel "Orijent" sa legendarnom kafanom "Piroš čizma".

Železnička ulica

Mašta mladih novu ulogu zdanja vide kao buduće sedište umetnika različitih disciplina, a sve u sklopu podsticanja formi stvaralaštva i rada izniklih u doba digitalizacije. Tu bi bili ateljei, specifični radni prostori koje je grad dodeljivao još pre četiri, pet decenija kada je imao upola manje i stanovnika i artista.

Bilo bi, naravno, i mesta za izlaganje, radionice, sala za tribine, prostore za globalno umrežavanje...  Jedno vreme ceo kompleks bi i obavljao ulogu tako nedostajuće gradske galerije.

Oživljavanje kompleksa bi bilo i svojevrsno podsećanje na nekadašnju važnu ulogu danas mirne Železničke ulice kojom je od centra do železničke stanice prolazilo više ljudi nego centralnom Zmaj Jovinom ulicom. Setili bismo se i dvojice značajnih, a posve zaboravljenih arhitekata, Oskara Pakvora i Pala Soceka.

Prvi je projektovao uličnu zgradu "Agrarije", a iza njega je ostalo više od 20 zgrada u Futoškoj, Železničkoj, Svetozara Markovića, Barona Bajića, na Malom Limanu, u blizini Dunava... Poseban utisak ostavio je retko uspešnom rekonstrukcijom zgrade Nemačke evangelističke crkve, danas zdanju "Ujvideki sinhaz". Umro je u logoru na Kavkazu.

Prvi urbani mobilijar

Autor dvorišne zgrade u "Agrariji" Pal Socek je iz porodice tradicionalnih graditelja Novog Sada. Osim projektovanjem bavio se i građevinskom delatnošću.

Za samo sedam-osam godina rada pročuo se kao arhitekta dvadesetak zgrada sa stanovima za iznajmljivanje, ali i manjeg kvarta na kraju Ćirpanove ulice. U tom kraju je i njegova stvaralačka "puslica", dom Mađarskog pevačkog društva, danas Društva za telesno vežbanje.

Prvi se u gradu bavio urbanim mobilijarom, pa su i danas prisutna njegova pojedina parterna rešenja i stubovi za oglašavanje. Kao i Pakvor tragično je okončao u logoru na Kavkazu.

Građani i umetnici su rekli šta misle i kako vide "Agrariju", Ranžirnu stanicu, "Šulcov mlin" i druge arhitektionske baštine Novog Sada. Na potezu je uprava grada.