Povodom 70 godina od rođenja: Đinđić i na Istoku i na Zapadu

Uz dozvolu izdavačke kuće "Akademske knjige", portal 021.rs objavljuje odlomak iz najnovije knjige Mijata Lakićevića, o filozofu i premijeru Srbije Zoranu Đinđiću.

"Ako ostanem u Nemačkoj šta mogu da očekujem? Mogu u najboljem slučaju da se zaposlim u nekom institutu i da svako jutro s tašnom u ruci idem na posao. [...] U Nemačkoj se ništa ozbiljno ne događa, u Nemačkoj je dosadno", kaže Zoran. "Ovde počinju prave stvari. Ovde će se tek svašta zbivati, biće velikih promena." Tako je, po sećanju Dušana Veličkovića, govorio Zoran Đinđić "negde pred kraj osamdesetih godina".

Po svoj prilici, to je samo vreme kada je definitivno presekao. Jer, zapravo, u tom času Đinđić je jednom nogom već čvrsto stajao u Beogradu. Od 1. juna 1986. bio je zaposlen u Centru za filozofiju i društvenu teoriju. Osnovanom, da podsetim, da bi se u njemu smestili profesori­praksisovci sa Filozofskog a u kome su u među­ vremenu uhlebljenje našli i neki drugi "disidenti", poput Vojislava Koštunice, recimo.

 

Ali, najmanje je fizička veza spajala Đinđića sa otadžbinom. Još više je on intelektualno u Jugoslaviji i jugoslovenskim previranjima. O tome svedoči njegova živa spisateljska aktivnost. Đinđić piše političke analize u novinama od dnevnih, preko nedeljnih, do mesečnika, ali i filozofske rasprave u teorijskim časopisima. Na kraju će to rezultirati objavljivanjem dve knjige: već pomenute "Jeseni dijalektike" 1987. i zbirke članaka pod nazivom "Jugoslavija kao nedovršena država" 1988. godine. I, tačnije, još dve – koje će biti objavljene nakon njegove smrti, u okviru izabranih dela. Jedna je "Filozofski spisi", a druga "Politika i društvo". Najveći broj čla­naka objavljenih u ovim (i)zbornicima nastao je u osamdesetim godinama.

 

Prvo će biti reči o drugom. Đinđić je, naravno, nastavio sa svojim filozofskim istraživanjima. Nezadovoljan Hegelovim tota­ litarističkim rešenjem odnosa filozofije i života, a opet u skladu sa svojim ključnim interesovanjem za odnos između teorijske i praktične filozofije, Đinđić svoje istraživanje pomera ka ovoj drugoj. I dolazi do pitanja odnosa između države i društva, tih, kako kaže Novica Milić, "dvaju velikih sfera, čija je razlika jedna od suštinskih za moderno doba". To ga, s jedne strane, odvodi do Kropotkina, anarhiste, koji negira i samu potrebu za postojanjem države, a sa druge do Karla Šmita, tvrdog etatiste, koji u suverenoj državi (poput Hegela) vidi vrhunac ljudske zajednice. I to govori, zar ne, o širini Đinđićevog misaonog zahvata.

 

Đinđića, dakle, zanima pitanje da li je, kako piše Milić, "anarhistička teza o društvu koje samo sebe reguliše ispravna", jer ukoliko jeste "onda država gubi svoj razlog za opstanak". Ukoliko pak nije, "onda se osnove i granice države ponovo pojavljuju kao problem o kojem bi valjalo razmišljati na terenu onih koji su pojam države mislili na radikalan način". A najpoznatiji među njima bio je pomenuti Karl Šmit.

 

O Kropotkinovom uticaju na Zorana Đinđića nešto više saznajemo iz pera Latinke Perović.

 

"Na temelju svog veoma dobrog poznavanja ruskog revolucionarnog nasleđa", piše poznata istoričarka, "Đinđić je problematizovao pitanje revolucionarnog subjekta, odnos pokreta i partije, ciljeva i sredstava u revoluciji. Za razliku od autoritarnih socijalista koji su u revolucionarnoj orga­ nizaciji videli alfu i omegu revolucije, a u njenoj političkoj vlasti – glavni instrument socijalne revolucije, Đinđić je, pomoću Kropotkina, podsećao da zadatak revolucionara nije da vojno ili politički pripreme revoluciju, 'nego da rade na okupljanju konstruktivnih socijalnih snaga koje će biti kadre da u socijalnoj demontaži, ko­ ja se uvek dešava bez plana i volje pojedinaca i grupa, konstruktivno deluju'. Kropotkin nije dolazio u iskušenje", naglašava ovde Perovićeva Đinđićevo razumevanje velikog Rusa, "'da u interesu ostvarenja revolucionarnih ciljeva instrumentalizuje ljude ili orga­nizacije sa kojima je sarađivao, ili da na bilo koji način otvoreno ili prećutno pristane na takvo instrumentalizovanje'. Iako je Kropotkinovo razumevanje revolucije inspirisalo političko delovanje samo na marginama istorije, kriteriji koje je formulisao, po Đinđiću, 'danas (1984 – L. P.) su podjednako plauzibilni kao i pre jednog veka'. Nekih od tih kriterija, kako će se videti, držao se i sam Đinđić", zaključuje Latinka Perović.

 

Sa druge strane, Aleksandar Molnar ističe presudni uticaj Kar­ la Šmita. "Pri boljem uvidu u najopskurnije ideje, kojima je Đinđić sve više inklinirao što je duže bio u političkom životu, uočava se da, koliko god one na prvi pogled izgledale heterogeno (i inkompatibilno s konačnim ciljem evropske integracije Srbije), sve vode natrag ka učenju Karla Šmita", piše Molnar u knjizi "Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita".

 

Ni Novica Milić niti Dunja Melčić, koji su, kao što smo videli, napravili pregled Đinđićevog filozofskog opusa, ne pridaju Šmitu takav i toliki značaj u tumačenju Đinđićeve filozofije. Tačnije u tumačenju Đinđićevog razumevanja odnosa filozofije i politike.

 

Filozofska prekretnica: Svet života Zorana Đinđića

 

Susret sa Edmundom Huserlom predstavljao je na neki način prekretnicu na Đinđićevom filozofskom putu. Tačnije kod Huserla je Đinđić našao način kako da savlada oštru podvojenost iz­ među "teorijskog" i "praktičnog" uma, tj. između teorije i prakse, filozofije i politike. To rešenje bila je Huserlova kategorija "sveta života".

 

Ako sudimo po vremenu kada su objavljeni prvi njegovi ra­ dovi o jednom od najznačajnijih filozofa prve polovine 20. veka bilo je to otprilike u isto vreme kada se Đinđić sistematski bavio Kropotkinom. Ali, nemački filozof je znatno pretegao u odnosu na ruskog anarhistu. U tome, međutim, ne treba tražiti znake Đinđićeve ambivalencije, jer su zapravo nemački filozof i ruski anarhista bili kompatibilni: obojica su se bavila čovekom i uređenjem njegove zajednice.

 

Naime, poput Melčićeve i Milića, i po mišljenju Latinke Pero­ vić mnogo je značajniji uticaj Edmunda Huserla i njegove kategorije "sveta života" sa kojim se Đinđić upoznao "još početkom osamdesetih godina" kada je radio pogovor za prevod "Krize evropskih nauka i transcendentalne fenomenologije".

 

Ma koliko to bogohulno bilo "svet života" možemo "prevesti" kao stvarnost, kao ljudsku svakodnevicu. Dunja Melčić tvrdi da je upravo u toj kategoriji Đinđić "našao elemente koje je prilagodio svojem pogledu na praktično delovanje u društvu i politici". I da je "smatrao da dani svijet života unekoliko treba priznati u njegovoj datosti te da se on kao političar, ali i netko tko je otišao veoma daleko od toga konkretnoga svijeta života, okoline u kojoj je htio djelovati, njemu mora prilagoditi".

 

Đinđić piše: "Filozofija je [...] pozvana da preobrazi celokupni praktični život čovečanstva i da ga [...] dovede na put življenja principa".

 

A Dunja Melčić elaborira: "Kategorija 'svijeta života' imala (je) neku inspirativnu vrijednost u njegovu (Zoranovu – M. L.) usmjerenju ka praktičnoj politici, te se u njenoj funkcionalnosti na neki način može vidjeti palijativ za onaj tip povezivanja filozofije i praktična djelovanja bit kojega je u pokušaju ostvarivanja filozofije, odnosno filozofskih spoznaja ideja."

 

Prema shvatanju Novice Milića "čitanje, prevođenje i analiza Huserla dovešće do jedne promene od izuzetnog značaja za kasnije Đinđićeve radove. To je premeštanje sa pitanja 'zasnivanja' (fundamenta) neke teorijsko­filozofske tvorevine, sa pitanja rekonstrukcije [...] na pitanje konstitucije."

 

Drugim rečima, "primarno filozofske interese smenjuje zanimanje za socijalnu misao". Kao posledica, "Đinđić se sve više predaje lektirama Vebera, Parsonsa i, naročito, Parsonsovog učenika Lumana. [...] za Đinđića Luman i krug oko ovog mislioca teorije socijalnih sistema postaje sve zanimljiviji i inspirativniji. (Đinđićevo) ranije kritičko iskustvo filozofskog rada (se) usmerava na korekcije [...] lumanovskog funkcionalizma. Problemi praktične filozofije – središnji problemi oduvek za Đinđića – sada se izvlače iz [...] filozofije [...] i usmeravaju prema fenomenologiji svakodnevice. Zrelog Đinđića sve manje zanima gde je i zašto neki od velikih filozofskih prethodnika pogrešio […] a sve više problemi suštinske disfunkcionalnosti 'sveta života', tj. sistema svakodnevice. I kako rastu tenzije u samom društvu iz koga Đinđić potiče – tenzije u bivšoj Jugoslaviji koje će, kroz koju godinu, dovesti do raspada države – on će se sve više okretati pitanju konstitucije društava na Balkanu, tj. filozofskom i teorijskom osvetljavanju osnovnih činilaca raspada tih društava i njihovog državnog okvira."

 

Na teorijskoj ravni po kojoj se sam Đinđić još uvek kretao to je značilo sučeljavanje sa vladajućom ideologijom. A to je dalje značilo, naravno, sa marksizmom, kako oficijelnim, partijskim, ta­ ko i "opozicionim", praksisovskim.

 

Podsećajući da je već "njegova disertacija zapravo predsta­vljala obračun s Marksom", Dragan Lakićević Lakas kaže da mu je Đinđić "pričao kako su se već Habermas i Velmer distancirali od ranijeg marksističkog nasleđa" te da je on, "prateći Lumana i Kozeleka, napravio radikalan prekid. A onda se požalio kako se recepcija savremenih liberalnih i konzervativnih autora odvija ov­ de veoma sporo i da će biti potrebno vremena i vremena da praksisovci dokuče da je, zapravo, njihov Bog odavno mrtav."

 

Naravno, Đinđić nije mislio da baš toliko treba da se čeka.

 

Polemika koja nedostaje

 

Dunja Melčić ukazuje na jedan drugi problem. "Đinđićeva znanstvena analiza i kritika temelja Marxove teorije nije imala odjeka u zemlji kad je objavljena i kada je učenje derivirano iz teorije još bilo na snazi ... trebalo je u tada još mjerodavnim krugovima neomarksista, i s aurom disidentstva i bez nje, pobuditi neki nemir. A Đinđićeve teze zapravo uopće nisu bile recipirane". Izražavajući čak čuđenje "što se takva radikalna kritika osnova marksizma mogla uopće objaviti", Melčić pretpostavlja da je "možda razlog i jednom i drugome bio isti: nespremnost za čitanje tako sofisticira­ na teksta".

 

"Đinđić je polovinom osamdesetih svoje teze zaoštrio u otvorenu polemiku s neomarksističkim stavovima praxisovske provenijencije, ali svejedno nije bilo spremnih za otvorenu i sadržajnu raspravu", ističe Melčić, posebno apostrofirajući tekst koji već u naslovu sadrži poziv na raspravu: "Marksizam i liberalizam predlog za polemiku", iz 1986. godine. U njemu se "Đinđić na fulminantan način razračunava s nekim predstavnicima praksis­marksizma, raščišćavajući istodobno neke elementarne pojmove liberalizam, slobodu, privatno vlasništvo, pravnu državu – koji u marksističkoj retorici posebno pate od konfuzije. [...] Poimence se navode Lino Veljak, Milorad Belančić i Ljubomir Tadić, te njihovi članci zajedno sa citatima, odnosno tezama za koje Đinđić pokazuje kako su neodržive".

 

Ključnu odrednicu tog članka Melčić vidi u tome "što polemizira s tadašnjim marksističkim stajalištima, ali 1982–1986: prije svega zbog toga jer – i u tome mu je trajna vrijednost – razotkriva bit intelektualnog i mentalnog sklopa tadašnje elite, koja je uglavnom i sadašnja (tekst je pisan sredinom dvehiljaditih, ali se stanje nije mnogo promenilo, bar ne na bolje – prim. M. L.), a to je usidrenost u pretpotopnom supstancijalnom mišljenju na način 19. stoljeća. Završavam zaključnom rečenicom teksta" – sprema se Melčić da citira Đinđića – "jer njezina bitna poruka važi i danas, kada se pojam vezan za ideologiju ’socijalizma’ može zameniti onom 'nacionalizma'."

 

Evo, dakle, Đinđića u originalu: "Rasprava o liberalizmu (o 'građanskom društvu' kao njegovoj supstanci) može da napusti začarani svet arhaičnih pojmova koji su zaboravili vlastiti sadržaj samo ukoliko postane polemika o problemima, a ne o generalnim 'pogledima na svet', u koji se možda može verovati, ali koji se ne može racionalno obrazlagati. Tada će se pokazati da 'alternative' socijalizam ili varvarstvo, građanska ili ljudska emancipacija, revolucija (narodni suverenitet) ili pravna država, nisu to bile ni pre jednog veka, a pogotovo to nisu danas" (tj. sredinom osamdesetih, kada je tekst, da podsetim, nastao – M. L.).

 

Melčić ističe da ovaj članak "dokumentira ono oko čega Đinđić intelektualno nastoji u osamdesetima." Dakle "kritičkom metodom i pojmovnom analizom – objema čvrsto usidrenima u znanstvena postignuća poslijeratne europske filozofije, sociologije i političke te povijesne znanosti – on pokušava otvoriti prostor za otvoreniji i smisleniji diskurz na intelektualnoj sceni oblikovanoj jednostranom dominacijom marksističkog načina mišljenja. Zatim polemičkim tonom i debatiranjem s tipičnim ideologemima nastoji provocirati njihove istaknute predstavnike da izađu iz tro­ mosti dogmatske uhodanosti, da se barem malo začude nad misa­ onim šablonama koje bez propitivanja perpetuiraju. Time ukazuje na potrebu konstituiranja modernoga znanstvenoga diskurza koji bi trebao doseći metodski suvremene tokove u zapadnoj Europi, ali i nadoknaditi goleme rupe u znanjima duhovnih znanosti u poratnim desetljećima, odnosno ukazuje na potpuni nedostatak upućenosti te intelektualne scene u razvoj i dinamiku modernih diskusija. Iz zaključne je rečenice pogotovo jasno da je perspektiva takva hvatanja koraka sa suvremenim istraživanjima i modernim diskurzom potrebna ne iz neke pomodne hirovitosti, nego zbog toga da omogući odgovarajući pristup konkretnim problemima koji leže u temeljima jedne zaostale ’političke i teorijske kulture’. Tek tada može 'da počne konkretna diskusija o konkretnim pro­ blemima, čija kontrolna instanca je svet u kome živimo, a ne emfaza prošlih vekova'."

 

Nažalost, konstatuje Melčić, "do toga nije došlo. O približava­ nju teorijskog diskurza i intelektualne javnosti modernim tokovi­ ma u znanosti nije moglo biti govora."

 

Na kraju Melčić posebno naglašava da "izostanak javnih ras­ prava o istinskim a ne umišljenim problemima ima veći uticaj na normalan razvitak neke zajednice slobodnih individua i političku konstituciju intersubjektivnog svijeta nego što se to može općenito činiti", navodeći kao pozitivan primer Nemačku gde je upravo ras­ prava između pripadnika intelektualne elite omogućila društvu da prevaziđe svoje velike i važne "kontroverze".

 

Da je Đinđić pokušavao da "provocira", jeste. "Zoran se neprestano oglašavao u književnim i filozofskim časopisima. U tom smislu bio je stalno prisutan u našoj intelektualnoj javnosti, mnogo prisutniji od onih koji nisu ni za dan napuštali zemlju: tekstovi, polemike, prikazi. Intelektualno radoznao, pomalo zajedljiv u odnosu na druge priznate veličine, poput Nikole Miloševića i Žarka Puhovskog, umeo je, s pravom ili ne, da ih izloži kritici. Razgovarao sam o tome s njim i zamerao mu: ako već imamo toliko malo kreativnih i slobodno mislećih ljudi koji javno istupaju, zar nije greh obrušiti se na njih? [...] Na to se on umereno žestio i pokušavao da dokaže da su u pitanju čisto intelektualne pobude: onda mi je u detalje dokazivao da on i te kako ceni te ljude, ali ne može da im oprosti neznanje. Povodom Nikole Miloševića nastojao je da me uveri da je povezivanje ruskih anarhista s boljševičkom praksom stvaranja totalitarnog sistema dokaz nedovoljnog poznavanja pravog stanja stvari i da on ne može da to prećutkuje.

 

Pozivao se na tekstove, pokazivao knjige, citirao govore – jednom rečju, hteo je da pokaže javnosti da kultni profesor nije baš sveznajući. Bilo kako bilo, iza tih polemičkih varnica dizala se velika prašina koja se nije dugo slegala. Umeo je da izazove sukob na intelektualnoj sceni i ostavi zavađenu publiku da o tome godinama raspravlja. On sam, kada bi se polemika završila, kao da je preko noći zaboravljao na protivnika. Uvek je nalazio da na nešto novo skrene svoju pažnju i energiju." Da ne bude zabune, Dunja i Dragan nisu u kontradikciji, jer Lakas zapravo opisuje malo kasniju fazu ovog "sukoba na intelektualnoj levici".

 

Ako je Zoran zaboravljao polemičarske oponente, oni njega nisu. Nikola Milošević mu to recimo nikada nije oprostio. Vrhunac njegove osvete bilo je proglašavanje Đinđića za beskrupuloznog makijavelistu. Neće biti ničeg malicioznog ako podsetim da nije ni čudo što su se u jednom trenutku Vojislav Šešelj i Nikola Milošević našli na istoj strani; oni su se još početkom devedesetih i po političkim pogledima bili jako zbližili.

 

Problem, međutim, nije bio samo u Đinđićevom polemičar­ skom temperamentu, niti u poznavanju materije, već pre svega u "stajnoj tački".

 

Latinka Perović, priznajući (u "Zoran Đinđić i srpsko društvo") tesne veze Zorana Đinđića sa praksisovcima, ističe da je on ipak "znao biti i radikalniji i liberalniji od njih". Posebno je to došlo do izražaja nakon Zoranovog odlaska u inostranstvo. "Posle prvih saznanja do kojih je došao studirajući u Nemačkoj, Zoran Đinđić je zamerao svojim profesorima što su njegovu generaciju držali u 'duhovnom marksističkom getu'."

 

Manje ili više eksplicitno pisao je ("Liberalizam i socijalizam" u zborniku "Liberalizam i socijalističke ideje na tlu Jugoslavije", 1984) da je "odnos ove marksističke orijentacije prema tradiciji liberalizma" – pogrešan.

 

Geto nije slučajno izabran. "Što se tiče liberalizma u Jugoslaviji, nije se tu radilo o nekom običnom zaboravu, nego o organizovanom blokiranju čitavog kompleksa mogućnosti koje su [...] morale biti isprobane u novijoj istoriji našeg društva", ističe Latinka Perović. I objašnjava: "Otkrivanje liberalizma razumevalo se kao kritika postojećeg socijalizma i odbacivano je sa ideološkom nepomirljivošću. Među marksistima, bez obzira na njihove međusobne razlike, postojalo je jedinstvo u odbacivanju liberalizma kao ideologije 'građanskog društva'."

 

Razlaz sa Habermasom

 

Uskoro je došlo vreme da Đinđić "raskrsti" sa još jednim svojim učiteljem. I to ništa manje nego, za razliku od već davno preminulih klasika, vrlo živim i vrlo moćnim savremenikom Jirgenom Habermasom. Do "raskola" je došlo na simpozijumu koji je decembra 1984. u gradiću Ludvigsburgu, blizu Štutgarta, orga­ nizovala fondacija Aleksandar fon Humbolt. Tema je bila "Kontinuitet kritike liberalizma od Marksa do Frankfurtske škole".

 

Iring Fečer tim povodom u svojim sećanjima piše da je "Đinđić, koji je fascinaciju Frankfurtskom školom upoznao još kod svojih jugoslovenskih profesora, u prvi mah joj bio i sam podlegao. Ali njegov referat iz 1984. već pokazuje Đinđićevu kritičku distancu prema ovim 'zapadnim marksistima'. Oni su, doduše, razvili intelektualno zahtevan filozofski marksizam i nedvosmisleno odbacivali dogmatsku sovjetsku ideologiju, ali se s pozicija njihove 'kritičke teorije' nije mogla utemeljiti nikakva slobodna demokratska država. Ovaj nedostatak bio je očigledan kada je postalo jasno da oni generalno odbacuju liberalizam. [...] Za mladog docenta zainteresovanog za demokratske promene u Titovoj Jugoslaviji, kakav je bio Zoran Đinđić, ovo slepilo za slobodarsku teoriju političkog (a ne samo ekonomskog) liberalizma predstavljalo je nesumnjiv nedostatak", naglašava Fečer ("Sećanje na jednog hrabrog filozofa") u Etici odgovornosti.

 

Zanimljivo je da u ovom kontekstu nemački filozof spominje jedan (relativno) davni skup jugoslovenskih naučnika 1971. godine na Tari. Tema je bila "Liberalizam i socijalizam". Uvodno izlaganje podneo je Ljubomir Tadić i, kako kaže Fečer, "kao što je tradicionalno činila većina marksista, okarakterisao liberalizam kao prevaziđen". Bitno drugačije mišljenje iznela je Zagorka Pešić Golubović koja je "u svom prilogu 'Liberalizam kao filozofija slobode', ušla u odlučan obračun sa antiliberalizmom, rasprostranjenim i među jugoslovenskim socijalistima".

 

Na to (i još ponešto, što ćemo ovde preskočiti) Fečer je zapravo podsetio pre svega da bi ukazao kako je Zoran Đinđić "nema sumnje, kada je 1984. kritikovao ne samo sovjetski marksizam, nego i 'zapadni marksizam' i njegovo slepilo za važnost tržišta i prava na slobodu, već otišao znatno dalje od postavki koje je razvila Pešić Golubović."

 

Po rečima Novice Milića, skup u Ludvigsburgu uopšte nije bio običan, pogotovo ne svečarski i kurtoazan. Naime, u tom času se na nemačkoj naučnoj sceni već odvijala velika borba: između Habermasa i njegove teorije društva, tj. teorije "komunikativnog delovanja", sa jedne strane i, sa druge strane, Niklasa Lumana koji "na tragu" Parsonsa i Huserla "deskripciju stavlja iznad normativnosti". Habermas i Luman su već objavili po jednu "kontra­knjigu" tako da se njih dvojica praktično "bore oko paradigme tumačenja društva". Ulog nije mali, plastično opisuje Milić, jer nije samo teorijski: u igri su "institucionalna moć, politički i ideološki uticaj, za glavni filozofski tron i odgovarajuća odličja iskazana u katedrama, istraživačkim i doktorskim stipendijama, zvanjima, medijskim promocijama itd."

 

Smisao događaja zapravo je bio, nastavlja Milić, "da ojača i ohrabri Habermasove pristalice, čete docenata, horde novinara, državnih savetnika i analitičara koji su izašli iz Habermasove akademske mašine". A onda, kao grom iz vedra neba, "jedan beogradski filozof koji je već prešao tridesetu, poznanik Habermasa, čita tekst o 'Kontinuitetu kritike liberalizma od Marksa do Frankfurtske škole', a u odbranu građanskog društva od kritike marksista i neomarksista. Tekst je dočekan ledeno. Na marginama, kako se to kaže, skupa Đinđić dobija poruku od Habermasa da više ne računa na njega, jer je izneverio njegova nade i plan da će širiti, na prostorima jugozapadnog Balkana, veru u konsenzus 'komunikativnog delanja'. Đinđić prenosiocu poruke odgovara na latinskom: amicus Jürgen, sed magis amica veritas. Počev od naredne godine, Zoran Đinđić ne može više da se oslanja na akademsku pomoć i zaštitu u Nemačkoj; jedno vreme nastoji da pokrene neki biznis izvoza­uvoza rashodovanih pisaćih mašina, koje tamo naglo zamenjuju prvi kompjuteri, i počinje da planira jedino logičan egzistencijalni ishod, povratak u Beograd. Taj povratak ide sporo, tamo­amo, Frankfurt – Beograd – Frankfurt, i trajaće nekoliko godina", ispričao je Milić na predavanju u IFDT. Po sećanju Dunje Melčić, situacija nije bila baš tako drama­ tična i Đinđić nije bio baš tako surovo odbačen, ali svejedno, on se ipak polako sve više približavao Beogradu.

 

* * *

 

Kada sam već pomenuo Aleksandra fon Humbolta treba reći i da je Đinđić prvu polovinu osamdesetih proveo u Nemačkoj zahvaljujući stipendiji koju je (uz preporuke uglednih profesora Gaja Petrovića iz Zagreba i Ljubomira Tadića iz Beograda) dobio od fondacije čuvenog nemačkog naučnika. Ali nije to razlog za sledeću reminiscenciju, već jedan događaj iz tog imućnog razdoblja Đinđićevog života kojeg je ispričao Dušan Veličković. Naime, jednom prilikom Đinđić je poveo Veličkovića da ga "upozna sa M". Nakon susreta prilikom kojeg "M" nije naročito impresionirao Dušana, Zoran je momka opisao kao "talentovanog i pametnog" koji "nemačku klasičnu filozofiju ima u malom prstu" te da ga zato "treba pomoći da završi studije".

 

Veličković: "Ja pomislim – 'evo ga opet'. Od kada je dobio Humboltovu stipendiju ne može da se smiri. Samo traži kome će da pomogne. On može da živi i sa polovinom stipendije, ma kakvi, i sa trećinom. Solidarnost je osobina koju sam posebno voleo kod Zorana", poentira Veličković naglašavajući da nije reč "samo o materijalnoj pomoći [...] i najmanje o tome".

 

Ovde nema razloga za tajnovitost, reč je o Miroslavu Miloviću koji je kasnije ostvario zavidnu univerzitetsku karijeru i koji će napisati predgovor za treću knjigu Đinđićevih izabranih dela – a inače njegov filozofski prvenac – Subjektivnost i nasilje.

 

* * *

 

Zoranovu životnu filozofiju iz specifičnog ugla osvetljava i ova "džender priča", opet iz "knjige uspomena" Dušana Veličkovića.

 

"Kaže mi Zoran kako je jedan naš zajednički prijatelj došao kod njega u Frankfurt. Posle nekoliko dana upozna jednu lepu Nemicu. Ona ga pozove kod sebe u stan i lepo se provedu. Sutradan mu saopšti kako se više neće viđati na takav način, jer ona ima dečka. Naš prijatelj malo očajan, a još više onako muški ljut, za šta ima puno razloga jer je spavala sa njim već posle prvog sastanka, što pristojne žene ne rade, a ima i dečka, i uopšte ona je, kao uostalom i sve Nemice, jedna 'laka' žena i sve drugo što se o takvim ženama obično govori. I ja se, kao još uvek nedovoljno emancipovan Balkanac, nekako neprijatno trgnem zbog lošeg iskustva našeg prijatelja, a Zoran kaže: 'Eto, vidiš iz kakve konzervativne i patrijarhalne sredine mi dolazimo. On najozbiljnije misli da ženi nije dozvoljeno ono što je njemu dozvoljeno. I onda još iz pogrešne premise izriče opšti sud o svim Nemicama. To su vrlo opasne predrasude kojih bismo morali prvo da se oslobodimo ako hoćemo da budemo moderno i normalno društvo'."

 

Ako je neko pomislio da je Đinđić ovo "naučio" u Nemačkoj, pogrešio je. Ovu anegdotu Veličković je napisao u nastavku jedne druge priče, beogradske, desetak godina starije, još s početka sedamdesetih, kada je – iako, po sopstvenim rečima, "nije bio neka primitivna sirovina" – od Zorana dobio svoju "prvu ozbiljnu lekciju o džender korektnosti i ravnopravnosti polova". Štedimo vreme i prostor, u detalje nećemo ulaziti.

 

***

 

Mijat Lakićević (1953) živi i radi u Beogradu. Završio je Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu 1975. godine. Po profesiji novinar, karijeru započeo u nedeljniku Ekonomska politika 1977. godine. Devedesetih stalni saradnik mesečnika Demokratija danas. Sa desetak kolega 1999. Pokreće Ekonomist magazin. Radio u Blicu (sedmičnom dodatku Novac), NIN-u i Novom magazinu.

 

Priredio i uredio knjige "Prelom 72" o padu srpskih liberal 1972. godine (2003) i "Kolumna Karikatura" koja sadrži kolumne Vladimira Gligorova i karikature Predraga Koraksića objavljivane u Ekonomist magazinu (2006).

 

Knjigu "Ispred vremena", koja se bavi listom Ekonomska politika i sudbonosnom decenijom SFR Jugoslavije (1963–1973) objavio je 2011. godine, a 2014, u koautorstvu sa Dimitrijem Boarovim, knjigu "Kako smo izgubili (Našu) Borbu”. Godine 2020. objavio je knjigu "Desimir Tošić: između ekstrema".

 

Knjigu o Zoranu Đinđiću "Prosvet(l)itelj" Mijata Lakićevića možete da poručite na sajtu Akademske knjige.