FOTO: Izložba starih igračaka u KCNS - dete je otac čoveka

Danas deca sedaju za kompjuter već u trećoj, četvrtoj godini života i ekran im postaje prozor za svet. Preko njega vide svakojaka čudesa i igraju se na način kakav još samo pre deceniju, dve malo ko je mogao i zamisliti.

Nema šta se na ekranu ne može iscrtati. Taj računar je istovremeno i telefonski aparat, arhivar knjiga i zapisa, svojevrsna pošta, obavlja za korisnike još sijaset drugih funkcija. U potpunosti je obuhvatio i svet dečje igre.

Nevolja, možda, i jeste upravo u toj sveprisutnosti mašine. Nema potrebe, time ni mesta, za druge oblike zanimanja, zabave kroz igre. Današnji "cicibani" gotovo da i ne znaju za igre i dečije junake svojih roditelja, a verujemo da bi poželeli ponekad poigrati se onako kako su to činile starije generacije.

Upravo ovih dana prilika je da i najmlađi vide čime su se zabavljali bake i deke. U Kulturnom centru Novog Sada, ranije poznatom kao Tribina mladih, otvorena je izložba "Igračke", iz kolekcije Đorđa Povića, radnika Muzeja savremene umetnosti i pasioniranog kolekcionara.

Više od petnaest godina sakupljao je igračke klinaca i klinceza 60-tih, 70-tih i 80-tih godina prošlog veka. Odlučio se za one koje je proizvodila "Biserka", fabrika igračaka iz Zagreba, jedna od pet jugoslovenskih fabrika za dečju zabavu. Nekadašanja država je bila velesila u ovom segmentu i izvozila je u preko 80 zemalja, često i za najmlađe u Nemačkoj i Japanu, najvećim globalnim proizvođačima igračaka.

Kada je sakupio preko 2.000 pojedinačnih primeraka, Pović se odlučio da ih izloži pred javnost. Time je pokazao da, i u vremenu kada streloviti ritam života ne dopušta pasiju sakupljanja, postoje pojedinci sa afinitetom i strpljenjem za prikupljanje starina.

Pović je uspeo da sakupi gotovo kompletnu produkciju "Biserkinih" igračaka, što je pravi mali kolekcionarski podvig. Postavivši ih u izlagačku dvoranu KCNS omogućio je mnogima da se vrate u detinjstvo, davnašnjim maštarijama, snoviđenjima i junacima.

"Biserka" je, inače, započela rad kao zanatska radionica 1946. godine, neposredno nakon Drugog Svetskog rata. Prema tadašnjem običaju, pravila je lutke od jute ispunjene slamom. Kada je početkom šezdesetih nastupilo vreme danas prokužene plastike, preorijentisala se na lutke od vinila. Radilo se ručno, livenjem u kalupe i naknadnim bojenjem.



Godine 1963. događa se preokret, počinje hit proizvodnja pošto fabrika stiče pravo izrade lutaka na osnovu likova iz sveta Volta Diznija i izvozi ih na istok Evrope. Naravno, fabrika je izrađivala i drugačije igračke, "Gargamela", "Pinokija", "Snežanu i sedam patuljaka", kao i društvene igre "Čoveče ne ljuti se" i "Mlin". U ručnoj proizvodnji događale su se i greške, ali toliko retko da je fabrika igračke sa "felerom" prodavala na posebnim aukcijama unutar preduzeća.

Kvalitet "Biserkinih" igračaka je svake godine proveravala američka kontrola, kao preduslov da se produži saradnja i nastavi izrada "Paje Patka", "Šilje", "Mikija Mausa"...

Ipak, godine 1992. iščezava saradnja, autorska prava se ne obnavljaju. Rad se drastično redukuje i firma ubrzo postaje gubitaš. Dvadesetak godina tavori u gubicima, pokušava da promenom imena i korekcijom proizvodnog programa povrati poslovne pozicije. Uzalud, godine 2011. se gasi.

Međutim, duh "Biserkinih" igračaka nastavlja da se čuva kroz muzeološke kolekcije, među njima i ovu koju je Đorđe Pović, nakon bezmalo dve decenije samopregalačkog kolekcionarskog rada, predstavio Novosađanima.